Žiri u sastavu Miroslav Mićanović, Ivan Jozić i Đurđica Čilić od 197 priča pristiglih na natječaj ZA najbolju GORKU priču odabrao je 11 finalista, od kojih su tri priče nagrađene. U nastavku možete pročitati obrazloženja žirija, a na dodjeli nagrada 7. ožujka u 11 sati saznat ćete koja je priča osvojila koje mjesto!
Zamisli da si srećan (Srđan Miljević)
„Imam trideset i pet godina.
Danas je sahrana.
Nikad nije bio na moru, a ja nikad nisam rekao tata.“
Rijetko je i pohvalno kad čitatelj dobiva jasno ocrtane koordinate kratke priče u prve tri rečenice; „Zamisli da si srećan“ nudi upravo to, gotovo pa cijela priča stane u njezin početak. Autor u kratkoj formi uspješno prikazuje odnos s ocem, odnos kojeg zapravo nema. Kroz precizne i emotivno odmjerene rečenice doznajemo da preminuli muškarac nije bio dobar otac, možda čak ni posebno dobar čovjek, no o mrtvima u našim krajevima lijepo govorimo, mrtve poštujemo, podsjeća autor.
Možemo se zapitati – čini li čovjeka lošim jedna uloga koju je propustio ispravno odigrati – uloga roditelja, konkretnije oca? Možda je takvog čovjeka moguće opravdati poslovnim uspjesima, važnom karijerom ili umjetničkim dostignućima? Pa ipak – u očima djeteta – ta uloga od presudne je važnosti. Protagonist i otac u kratkom prisjećanju nalaze se za stolom restorana: u nekoliko rečenica dijaloga, dok pokušavaju naručiti hranu, čitatelju je sve jasno: životna motivacija glavnog lika je da ga otac primijeti. A ljutnja, tuga i razočaranje proizlaze iz činjenice da sjedi nasuprot nepoznate osobe. O temi koja je napunjena emocijama autor piše izbjegavajući proklizavanja u patetiku. Protagonist lakonski zaključuje: nisam gladan, tužan sam.
Autor će nam kroz tekst naznačiti humor (jednonoga baba upozorava: ne hodaj bos, sve bolesti kreću od nogu), no takve slike ne postaju dosjetke, one funkcioniraju u trenutku, nasmiju nas i puštaju dalje kroz povijest obitelji – koja nam je kao čitatelju i različita koliko i poznata.
Zbog svega navedenog, žiri nagrađuje priču „Zamisli da si srećan“ i čestita autoru na uspješnom tekstu.
Posljednja trunka nade (Daniel Radočaj)
Svijet kojem nesumnjivo treba odrediti nove mjere započinje i završava tajnom, signalima za koje tek treba odgonetnuti odakle dolaze i komu su upućene, a što je samo jedan od mogućih ulaza u priču Posljednja trunka nade. U priču koja traje u napetosti između pripovjedačkog osmišljavanja vlastitih jezičnih (poetičkih) mogućnosti i stvarnosti koja se iscrpljuje u običnosti kojoj je, očito, došao kraj! Stati na kraj minornosti predmetnog svijeta, što je samo početak preciznog i razvedenog opisa životnog okoliša i njegovih vrijednosti, značenja i uvjeta preživljavanja, pokazuje se izazovom i pustolovinom koja nadrasta neposrednost činjenica i podataka iz života lika iz susjedstva, ili iz neke od lokalnih i rubnih destinacija i nedođija. Međutim, literarno, i ne samo literarno, domišljeno i skladno nizanje prizora „iz svakodnevnog života“ pretvara se u istraživačku praksu, potpomognutu referencama, parafrazama, koje govore da smo na početku onoga što se sluti, ili nudi kao pustolovina pisanja i osmišljavanja vlastitog života. Života, imao on smisao ili ne, u ironičnu i samoironičnu naznaku da ono što je posljednje, makar bilo obično i malešno, jest drugo ime nade, nade (i vjere) u praksu pisanja i užitka čitanja, kako god ono započelo i završilo. Smijemo to ponoviti s pripovjedačem, koji nas i zagovara i otpušta: „Ulica je kao ekran Tetrisa – izbjegavam najezdu polugolih turista pitajući se, s dodatnom grižnjom savjesti, hoću li u onoj blatnoj demižani, ovom nesnosnom vrućinom, skuhati i nečijeg Boga; nečiju posljednju trunku nade?“
Jesen (Mirna Šafar Kovačić)
Priča Jesen privukla je našu pažnju i dobila visoke ocjene zbog pripovjedačke vještine kojom je dočaran unutarnji svijet glavne junakinje, umirovljene profesorice klavira kojoj je smrt oduzela majku, a život joj sve više oduzima i sina zbog njegove prezaposlenosti i okrenutosti vlastitim potrebama. Autorica odmjerenim tonom oblikuje priču o gubitku, bolesti, samoći i bijegu u prošlost, a da pritom ne biva patetična. Dojmljivi vizualni detalji pridonijeli su emocionalnom učinku teksta. Velika tema smrti i žalovanja uvedena je kroz sitne detalje svakodnevice, doticaj s predmetima, mirisima i prizorima, ali i ritmičnim poniranjem u uspomene, zbog čega tekst djeluje istodobno živo i melankolično.
Priča ima uspjelu kompoziciju jer početno odbacivanje jeseni kao simbola propadanja u završnom dijelu dobiva zaokret koji dovodi do njezina prihvaćanja, junakinjina mirenja sa sobom i okretanja nadi. Ta razvojna linija izvedena je diskretno uvođenjem lika Ljilje, s kojom junakinja gradi novi odnos i dobiva ispunjenje tamo gdje ga nije tražila ni očekivala. Jesen je zrela i zaokružena priča koja o boli i samoći govori nježno i književno uvjerljivo.
O nagrađenim autorima/autoricama možete čitati ovdje:
Priče finalista možete čitati ovdje:
Idejna začetnica programa: Irena Skopljak Barić
Vizual: Valerija Jakuš
Organizacija: Narodna knjižnica Vrbovec i Irena Skopljak Barić
Sufinancirano sredstvima Grada Vrbovca i Zagrebačke županije
Sponzor: Turistička zajednica Grada Vrbovca
